JEDNA CRNOGORSKA RASKRSNICA Kasarna "13. jul" delom napuštena i pretvorena u starački dom, a pre toga je jedan njen deo bio prerađen u pravi holivudski studio
Dodajte Kurir u vaš Google izborCrna Gora Srbima nije egzotična kao Amazonija, Afrika ili Australija. Navikli smo na njene lepote, iako često nadmašuju udaljenu egzotiku, a tu nas za svaki planinski vrh, za napuštene kuće po brdima, vezuju rodbinske i prijateljske veze, vezuje zajednička prošlost i isprepletanost naših duša.
Vozim roditelje na more i prvi put posle petnaest godina ponovo prolazim putem Podgorica-Nikšić. Sad je taj put proširen i mnogo se toga izgradilo. Napredak je očigledan. U daljini nazire se bela tačka u planini - to je Ostrog.
Kasarna sećanja
- U Nikšiću sam bio u vojsci. Kad sam prvi put prošao ovuda, davne 1977. godine u vojnom kamionu, upitao sam šta je ta bela tačka. Kada su mi rekli da je to manastir, poželeo sam da ga posetim - priča mi moj otac Branislav Lazić, za čiji 75. rođendan putujemo u Crnu Goru.
- Iz vojske se nije moglo izlaziti bez razloga, a opravdanim razlogom se smatrala poseta. Dogovorio sam se s bratom moje bliske prijateljice koji je bio u Nikšiću da traži da izađem zbog posete, a onda smo se razišli i ja sam se uputio ka Ostrogu. Prevoza nije bilo pa sam više od pola puta od Nikšića prešao peške. Sve je bilo pusto, nigde na čoveka nisam naišao. Kad sam se vratio u kasarnu, pozvali su me na raport. Komandir je bio ljut: kako sam mogao da odem u manastir? To je bio težak vojnički greh u komunističkom režimu. Do dana današnjeg nisam saznao ko me je odao. Možda brat moje prijateljice? Monasi? Odbijam da poverujem i u jedno i u drugo.
Uveren sam da većina Srba dok putuju Crnom Gorom nailaze na sećanja, što svoja, što svojih predaka, rasuta po uvalama i provalijama, po moru jednako kao i po brdima.
Dok se vozimo pokraj kasarne mog oca majka i ja zadirkujemo: Pa ti si, bogati, bio u NATO bazi, ispričaj nam kako ti je bilo!
Kasarna "13. jul", nazvana po danu partizanskog ustanka, ima veliki značaj u vojnoj istoriji Crne Gore. Osnovana je još u vreme kraljevine, u doba kad je Crna Gora dobila svoju prvu stajaću vojsku. Iščašenost svega što se događalo na ovim prostorima preslikalo se i na kasarnu, koja je jednim delom napuštena i sad pretvorena u starački dom, a pre toga je jedan njen deo bio prerađen u pravi holivudski studio gde je 2016. sniman rimejk poznatog filma o bekstvu iz zloglasnog zatvora u Francuskoj Gvajani pod nazivom "Leptir".
Tako je, barem nakratko, vojna kasarna u kojoj je godinu dana proveo moj otac postala ozloglašeni zatvor u Francuskoj Gvajani okružen amazonskom prašumom. Može li se veća egzotika zamisliti? U drugom delu kasarne sada treniraju elitne crnogorsko-natovske trupe poput "taktičkih grupa u Bugarskoj", kako piše na sajtu Vlade Crne Gore.
Nekada je veliki broj regruta iz cele SFRJ ovde služio vojni rok, i moj otac među njima. Zato je ta kasarna i danas mnogo više od još jedne NATO baze. Ona je zajednička prošlost hiljadama porodica.
- Iz kasarne su nas poslali na Šavnik 13. aprila 1977. da radimo na izgradnji puta. Pao je sneg i bili smo zavejani. Ti pišeš kako su odsečeni od sveta Grenlanđani, a mi smo ovde skoro dvadeset dana bili zavejani u planinama, spavali smo u šinjelima i u čizmama! Bližio se 1. maj i nadali smo se da ćemo uspeti da dođemo do grada makar da se okupamo - priseća se moj otac.
Skrivanje pobune
Tad je tuda prolazio uzak i veoma loš put. Vozili su ih pozadi u vojnom kamionu pod ceradom po oštrim krivinama i serpentinama.
- Nema vojnika koji nije povraćao. Kad izađemo iz kamiona, svi smo bledi i malaksali, bili smo više za bolnicu nego za kasarnu.
U Nikšiću ih je čekalo iznenađenje.
- Komandant nas je postrojio, naredio kupanje, ručak i naredba: odmah povratak u Šavnik!
Tako je moj otac odlučio da postane vođa jednog od retkih masovnih vojnih odbijanja poslušnosti u JNA u vreme dok je J. B. Tito još uvek bio živ.
- Dogovorio sam se s drugovima da svi preskočimo preko žice i da odemo u grad. Pošto je inicijativa bila moja, trebalo je da ja ostanem poslednji i da zavaram kamiondžiju i komandanta da krenu prazni ka Šavniku. Dok oni shvate da nas nema, mi ćemo dobiti nekoliko sati slobodnog vremena.
Plan je uspeo. No, posle nekoliko sati, usledila je jurnjava po Nikšiću vojne policije, koja je hvatala vojnike gde ih je zatekla.
- Sve su pohvatali osim mene. Ja sam se krio u Železari kod prijatelja, ali sam oko devet uveče odlučio da se pridružim drugovima. Tad sam spazio kamion kako s vojnicima kreće u Šavnik, pa sam i ja u njega uskočio. Put je bio tek u izgradnji, neasfaltirani makadam. Na jednoj velikoj uzbrdica kamion je morao da uspori. Ja ponovo potpalim drugove da svi skupa pobegnemo, da iskočimo iz kamiona. Tako je komandant s vozačem stigao ponovo u logor - prazan. Mi smo svi ostali u hotelu u Šavniku.
Takva pobuna bila bi opravdan razlog za zatvorsku kaznu. Ali komandanti nisu prijavili nadređenima da im je vojska dvadeset dana njihovom pogrešnom procenom bila zaglavljena u snegu i ledu, pa se nisu usudili ni da prijave otvorenu neposlušnost vojnika koju je takav propust izazvao. Zbog toga je pobuna ostala nepoznata i o njoj se nikad nije pisalo do sada, za razliku od mnogo veće pobune 1991. godine, kad su nikšićki regruti masovno odbili da odlaze u borbe oko Dubrovnika, koja je dobro dokumentovana.
- Pre ovog događaja sam bio veoma aktivan u vojsci pa sam dobio više nagrada. Između ostalog, sredio sam biblioteku i popisao tri i po hiljade knjiga - sve na staroj pisaćoj mašini. Nagrade su mi oduzeli, a kaznili su me tako što su odbili da me ranije otpuste, iako sam ispunjavao sve uslove.
Avioni za Izrael
U neposrednoj blizini kasarne ugledao sam neobičan spomenik - avion u letu. Pomislio sam da je to možda posvećeno 14. aprilu 1941. godine. Tog dana je sa zemljane utabane staze na Kapinom polju, koja preseca veliku livadu, a koju danas obrađuju traktori koji seku travu oko skromne sada asfaltirane piste, poleteo kralj Petar Drugi u izbeglištvo zajedno s vladom, istaknutim generalima i nešto malo zlatnih poluga. Bio je to kraj jedne ere, no o tome na ovom mestu nema ni traga ni glasa. Možda je spomenik posvećen savezničkim napadima na nikšićki aerodrom u kojima je uništeno više nemačkih aviona? Ne, avion je posvećen nastanku države Izrael, tačnije njegovom vazduhoplovstvu. Naime, Izraelci su 27. maja 1948. godine kupili 50 aviona koji su iz Čehoslovačke preko Nikšića tajno prevezeni na sinajsko ratište. Posle dugotrajnog nadgornjavanja Jugoslavija je cenu za transport spustila sa 300 na 200 dolara po toni (Bugari su tražili duplo više).
Kapino polje dobija kodni naziv "Alabama", a operacija šifrovani naziv "Velvet" (somot). Kako nisu smeli da koriste radio-prijemnike, događalo se da izraelski piloti zalutaju. Tako je prvi avion sleteo u neko selo u Bosni. Pilot je zaustavio neke seljake, saznao gde se nalazi i nastavio let, da bi ponovo zalutao i sleteo blizu Mostara. Takvih je slučajeva još bilo, a jedan pilot je čak i poginuo u Dalmaciji usred snežne oluje. Izraelci su dobili detaljna uputstva šta da rade ako prinudno slete u neku srpsko-crnogorsku nedođiju: „Ne pominjite Izrael, tražite da vas odvedu u Udbu.“ Na ovim avionima su kasnije, tokom borbi, leteli najsposobniji piloti, uključujući Ezera Vajcmana, budućeg predsednika Izraela, koji je jedan zadržao sve do smrti. Veliku ulogu su imali u pobedi Izraelaca nad Egiptom i zauzimanju Sinajskog poluostrva.
Na ovom mestu kao da vidim mladog kralja Petra i Nemce koji su mu za petama, a koji će zatim obnoviti aerodrom. Zamišljam 1948. godinu i preletanje izraelskih aviona s jugoslovenskim oznakama nad gradom koji je u tom trenutku pod pravom vojnom opsadom: treba utvrditi za svakog čoveka ponaosob da li više voli Tita ili Staljina. Ta podela je retko gde odnela toliko života kao u Nikšiću.
Jedna jedina raskrsnica, jedan prost betonski most i mnoštvo priča. Sve je tu, ničega nema. Nebo je vedro, aerodromski toranj doziva nove putnike, neko novo vreme. I nove spomenike, da se ne zaboravi sve što je bilo, da nauk traje vekovima. Makar taj nauk bilo ono Hegelovo: "Jedino što iz istorije možemo naučiti jeste da se iz nje ništa ne može naučiti."